Volkswagen 1200

U tridesetim godinama 20. stoljeća svijet je tresla teška ekonomska kriza, a njemačka se službena politika već odavno odlučila za veliki svjetski rat. Pripreme su tekle ubrzano, vojna industrija radila je dan i noć na poboljšavanju i usavršavanju, kako oružja, tako i vojnih vozila. Adolf Hitler, jedna od najkontroverznijih osoba u čitavoj svjetskoj povijesti, naredio je konstruiranje vozila koje će moći biti upotrebljavano ne samo u vojne, već i u civilne svrhe, tzv. narodnog automobila. Upravo od tuda i dolazi naziv tvrtke Volkswagen koja je i proizvodila to vozilo.

Posao je godine 1933. naručila tvrtka NSU, koja se tada bavila isključivo proizvodnjom motocikala, a za zadatak dizajniranja te konstruiranja prvog njemačkog narodnog automobila odabran je dr. Ferdinand Porsche. Iste godine oblikovan je prototip pod nazivom NSU Type 32, a dr. Porsche naknadno se uključuje na projekt u lipnju 1934. Dogodine postoje već tri radne verzije iz serije V 3, a 1936. se finalizira predserija VW 30 (Type 60), gdje se osnovne konture buduće legende već naziru. Bilo je to izrazito oblo limeno čudo, pomalo nalik na simpatičnu buba-maru. Pokretao ju je četverocilindarski boxer-motor obujma 985 cm3 i snage 22 konja, što je bilo dovoljno za dostizanje krajnje brzine od 100 km/h, a potrošnja se kretala između 8 i 10 litara na 100 km.

Prije II. svjetskog rata ovih vozila nije bilo u privatnom vlasništvu. Nakon izgubljenog rata, podijeljena je država pretrpjela ogromne gubitke, kako u ljudstvu, tako i na ekonomskom planu. Ipak, proizvodnja automobila nije stala, tako da je iste godine krenula masovna proizvodnja modela VW 51. Bilo je to, ustvari, vojno vozilo tehnički prilagođeno za civilnu uporabu. Pokretački motor od 1.131 cm3 imao je snagu 25 konja i glasio je za nepoderiv stroj, što je u principu gotovo i bio, a što se tiče vanjskog izgleda, napravljen je vrlo mali odmak od ratne inačice.

Godine proizvodnje i prodaje tekle su kao po traci, a automobil je svakim danom postajao sve karizmatičniji. Zahvaljujući svojem izrazito privlačnom vanjskom izgledu, postepeno se uvlačio pod kožu kupaca kojih je bilo sve više i više. Osim u domovini, svoju najveću popularnost Buba je doživjela i u SAD-u, i to šezdesetih godina. Automobil su jednako voljeli i nezaposleni i milijunaši, i rudari i direktori, kao i mladi i stari. Američki hippyji Bubu su doživljavali kao neku vrstu vlastitog simbola, pa se na ulicama moglo vidjeti na tisuće primjeraka obojanih u najluđe boje, prošaranih cvijećem i znakovima mira.

Jedan od najsmješnijih detalja vezanih uz njegovu povijest jest vozačica čija je Buba stala na benzinskoj pumpi, a kada je otvorila prednji poklopac, ne bi li ustanovila u čemu je kvar, uzviknula: "Ljudi! Ukrali su mi motor!". Motor legendarnog Nijemca, naime, skrivao se oduvijek iza stražnjeg poklopca, tamo gdje je, kod velike većine automobila - prtljažnik.

Najveća se karoserijska modifikacija u povijesti Bube dogodila 1972, kada je izrazito ravno prednje staklo zamijenjeno oblijim i nešto više koso položenim, a izmijenjene su i neki detalji, poput branika, svjetala, žmigavaca, kvaki i slično. Bio je to redizajn koji je mnoge razočarao, čak i naljutio. Najveći zaljubljenici u ovaj njemački automobil smatrali su to svetogrđem, te su ostali vjerni isključivo staroj verziji. Drugim se pak fanatičnim vozačima Buba činila presporom i nedovoljno atraktivnom, te su ju uređivali izvana i iznutra, do najsitnijih detalja.

Novac koji je ulagan u redizajniranje, rezuckanje i ušminkavanje ovih vozila njihovim vlasnicima se deseterostruko vratio u vidu automobila koji, ama baš nigdje nije mogao proći nezapažen. Najpopularnija karoserijska prepravka vjerojatno je uvijek bila skidanje krova i pretvorba u kabriolet, dok je vrhunac, i vjerojatno san gotovo svakog vozača, ugraditi, ni manje ni vise nego - originalan Porscheov motor. Buba možda nosi znak njemačkog narodnog vozila, ali ju je ipak napravio - dr. Ferdinand Porsche.

Godine 1999. počele su pripreme za izbor automobila stoljeća. U istome su, dakako, sudjelovali automobilistički novinari iz cijeloga svijeta. Nažalost, iz čisto političkih razloga, Buba je završila tek na četvrtom mjestu, iza Forda T, Minija i Citroena DS (Žabe), te ispred sunarodnjaka Porschea 911. Očito je njen idejni tvorac, Adolf Hitler, ipak bio prevelika kost u grlu za mnoge koji nisu mogli dozvoliti da se njegovo djelo slavi na način koji to, po mnogima, i zaslužuje.

Promatrajući ukus vozača, naša država nije nikada bila iznimka, pogotovo sto se tiče njemačkih automobila, tako da se i kod nas može naći zavidan broj još uvijek dobrostojećih primjeraka, kao i iznimno personaliziranih verzija ove legende. Gotovo da nema kutka na Zemlji u kojem ne postoji klub obožavatelja Bube, čija je svrha okupljanje i upoznavanje, te međusobna razmjena iskustava njihovih ponosnih vlasnika. Ako i za jedan automobil možemo reci da nikada neće izaći iz mode, da nikada neće izaći iz srca većine, da će uvijek izmamiti nečiji osmjeh, da će pružiti toliko užitaka samom svojom pojavom, ili pak da je jednostavno vječan, to je onda definitivno Buba... Vječan. Jednostavan. Neponovljiv automobil. Najkraće rečeno - najveći ponos automobilske industrije u njenoj povijesti.